Inke
Inka (špan. Inca).- Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem u današnjem Peruu. Tamošnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu (Tawantinsuyu) 4 smjera, i sastoji se od 4 dijela:Chinchaysuyu, Cuntisuyu (po reformiranom quechua Quntisuyu), Antisuyu iCollasuyu (po ajmarskom plemenu Colla, u najnovije vrijeme reformirano uQullasuyu).[1] Samo središte države, Qusqu (danas špan. Cusco) podijeljen je na Urin Qusqu (Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco).
Inke nisu imale pismo i nisu poznavali željezo, ali su zato bili izvrsni stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima. Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu (khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc(khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.
Historija
Legendarno podrijetlo Inka
Prema legendi, iz spilje južno od Cuzca izašla su četiri brata, prvi Inke. Jedan od njih zvao seManco Capac, utemeljitelj dinastije Inka.
Poslije duga lutanja Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate i time obilježio mjesto Cuzco. Tu je oženio svoju sestru Mama Ocllo i osnovao veliko carstvo koje je okupilo brojna raštrkana plemena u moćnu državu.
Uspon Inka
Oko 1200. godine, u dolini Cusco, maleno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. Slabo se zna o tom malom brdovitom kraljevstvu sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko1463. pada kraljevstvo Chimu, a oko 1470. počinje gradnja velikog sustava prometnica koje će Inkama olakšati osvajanja i kontrolu nad osvojenim teritorijima.
Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik, nastavlja očeva osvajanja te unatoč ustancima u rubnim dijelovima države, šalje dvije vojne ekspedicije; jednu premaTucumanu (Argentina) i drugu prema Bio-Biju (Čile).[2] Međutim, pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru spriječavaju daljnji prodor prema jugu.
Rat na sjeveru nastavio se i za njegova nasljednika Huayna Capaca (1493.-1527.) i traje do 1511.godine kada je uspostavljen mir, krhki tzv. pax Incaica. Za vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostire na 4500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice ekvadorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Qiotu napravio drugu carsku rezidenciju.[3] Godine [[1527.]. umro je Huayna Capac kao žrtva epidemije koja je u Peru stigla s Europljanima, a da nije stigao odabrati nasljednika. Iza sebe ostavio je dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvadorske princeze. Između njih dvojice nastao jue sukob oko nasljeđivanja prijestolja koji se prometnuo u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Španjolcima, koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva.
Upravljanje Carstvom
Vladar
Na čelu carstva nalazio se vladar (Sapa Inka[4]) iz dinastije Inka. Do dolaska Španjolaca smjenjuje se trinaest careva koji nose titulu 'Inka', po kojima se stoga vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. stoljeću osnovao Manco Capac. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog. Njegov je otac Inti, bog sunca.
Organizacija države
Carstvo Inka bilo je organizirano prema strogom vertikalnom sustavu. Ayllu, zajednice temeljene na ratarstvu i stočarstvu udružene su u plemena na čelu s poglavicom (curac). Plemena su se udruživala u kneževine i na kraju u pokrajini.[5]
Upravitelje pokorenih pokrajina tretiralo se na različite načine, ovisno jesu li se pristali podložiti ili su osvojeni uporabom voje sile. Dio osvojene zemlje ostajao bi u vlasništvu seljaka, ali morali su obrađivati i drugi dio zemljišta čiji je prinos pripadao državi, ali i treći dio čiji je urod namijenjen bogu sunca. Car je čas pomirljiv, a čas neumoljiv. Događa se da narode koji nisu prijateljski raspoloženi jednostavno protjera tisuće kilometara od njihova kraja. Odsječeni tako od svog rodnog mjesta, prisiljeni su se predati na milost i nemilost Inkama. Car daje izgraditi tisuće kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke doprle do svih predjela carstva. Na njima se smjenjuju brzi glasnici. Na taj način poruka može u 4 dana prijeći 700 kilometara.
Stara plemena područja Cuzca, oni što su dali jezgru budučem narodu Inka govorila su quechua. Inke su se dijelile na Inke "po krvi", odnosno prave Inke kojima su pripadali članovi dinastije i sa njima rodbinski povezano visoko plemstvo, i na Inke "po privilegijama" (Pachacuti, 1879, p. 318; Poma, 1936, pp. 84-85, 337, 347; Garcilaso, 1723, pt. 1, bk. 1. chs. 20, 23; Morales, 1866; Toledo, 1940; Sarmiento, 1906, chs. 13-35.)
§ Ayamarca (Ayarmaca),
§ Huayllacan (Guayllacan),
§ Hualla (Gualla),
§ Inca (Inga),
§ Quehuar (Quiguar, Queuar),
§ Huaroc (Huaruc, Haroc), i
§ Quispicanchi, sva u dolini Cuzca.
§ Anta,
§ Mayo,
§ Tampo (Tambo),
§ Sanco (Tanco, Canto),
U i oko doline živjela su i plemena Quilliscachi i Equeco (Equequo), Mara, Poque, i možda još neki.
Društvo Inka
Na vrhu društvene ljestvice bili su vladari Inka i njihova rodbina. Moglo se ih prepoznati jer im je bilo dozvoljeno da svoje uši povećaju golemim ukrasima. Jedan dio plemstva napustio je svoje palače u Cuzcu da bi vladali vanjskim dijelovima carstva. Obični ljudi bili su organizirani u skupine seljaka, takozvane ayllue . Svakim aylluom vladalo je izabrano vijeće staraca. Ponekad su carevi raseljavali skupine ljudi po carstvu kako bi se u područjima kojima se teško vladalo namjestili odane ljude.
Djeca Inka
Inke su svoju djecu dosta grubo odgajali, bojeći se da neće biti spremni za naporan i težak seljački rad na Andama. Kada bogovi nisu bili zadovoljni, tada su žrtvovali djecu na brdima radi zadovoljstva Inka bogova.
Inkaški seljaci u Andama
Život u Andama nije lak, ali seljaci, koji smatraju da svi potječu od istoga pretka, svakodnevno si međusobno pomažu, posebno pri obradi zemlje. Seljaci sade i obavljaju poljodjelske poslove, dok žene kraj ognjišta pripremaju ručak.
Religija
Sinovi Sunca
Carstvo Inka bila je teokratska država u kojoj je vladar bio personifikacija božanstva - sin Sunca.
U trenutku kad će Sunce uzaći u liku čovjeka u svoj svojoj svjetlosti i sjaju, stvoritelj se obratio Inkama i Manco Capacu i rekao: «Ti i tvoji potomci bit ćete gospodari i pokorit ćete mnoge narode. Smatrajte me svojim ocem, a sebe mojom djecom i štujte me kao svog oca.» I zato, kad bi mu se približio trenutak smrti, car bi govorio: «Moj otac Sunce zove me k sebi!»
Božanstvo Sunca, Inti, imalo je stoga središnji položaj u službenoj religiji carstva. Njemu je bila posvećena svetkovina intiraymi. Svetkovina se odvijala u lipnju, što na južnoj hemisferi odgovara zimskom solsticiju. Car i cijeli narod čekali su izlazak novog Sunca, a onda bi sam Inka ili villac huma, veliki svećenik, u hramu, pomoću udubljenog zrcala, sunčevim zrakama upalio novu vatru. Coricancha, Zlatna kuća, je hram Sunca u Cuscu, sagrađen je na mjestu gdje je prema legendi u zemlju potonuo zlatni štap Manca Capaca.
Uz Sunce je vezan i jedan zagonetni objekt - Kamen Sunca. Jedan jedini takav kamen sačuvan je na brežuljku Intihuatana u gradu Machu Picchu. Ta neobično oblikovana stijena je, osim astronomske funkcije, praćenja dnevnog i godišnjeg gibanja Sunca, za Inke vjerojatno imala izuzetno važnu ulogu, jer su ih konkvistadori razbijali gdje god su na njih nailazili. Ovaj jedini primjerak sačuvan je samo zato štokonkvistadori nisu nikad pronašli grad Machu Picchu.
Viracocha
Božanstvo čije podrijetlo seže duboko u prošlost, vezan je uz prastare andske civilizacije. On je stvoritelj svijeta, Sunca, Mjeseca, zvijezda, ljudi i svega ostalog. Biće je bez početka i kraja, neshvatljivi bog. Prikazivan je kao bradati bijelac obučen u dugu tuniku.
Svećenstvo
Svećenici su se, kao i u ostalim pretkolumbovskim kulturama, dijelili prema rangu i zaduženjima. Na čelu je bio veliki svećenik, podrijetlom iz vladajuće dinastije.
Svećenstvo se bavilo obrednim žrtvovanjima, kultnim svečanostima i proricanjem.
