Atina

Antička Grčka ili Stara Grčka je naziv koji se koristi za opisivanje svijeta u kojem se govorilo grčkim jezikom u doba antike. Taj naziv se ne odnosi samo na područje današnje grčke države, nego i na područja naseljena Grcima u doba antike: Kipar, egejska obala Turske (tada poznata kao Jonija), Sicilija i južna Italija (poznata kao Velika Grčka, Magna Graecia), te brojne kolonije/naselja raštrkana po obalama Mediterana i Jadrana te Crnog mora, odnosno, priobalnih područja današnjih država: Albanije, Bugarske,Egipta, Francuske, Hrvatske, Libije, Španije i Ukrajine.

Razdoblje stare Grčke

Ne postoje određeni ili opće prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja stare Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku historiju prije osnivanja Rimskog Carstva, međutim historičari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u to razdoblje uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. godine p.n.e. do oko 1100. godine p.n.e.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.

Prema tradiciji razdoblje stare Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. godine p.n.e, ali većina historičara danas produljuju taj termin unatrag do oko 1000. godine p.n.e. Tradicionalni datum kraja razdoblja stare Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. p.n.e, a razdoblje koje slijedi naziva se helenističkim dobom.

Ovi su datumi dogovoreni među historičarima dok neki autori smatraju civilizaciju stare Grčke neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska kršćanstva u trećem vijeku poslije Hrista.

Staru Grčku mnogi historičari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan uticaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim dijelovima Evrope. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku, obrazovanje,filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, naročito tokom renesanse u zapadnoj Evropi i ponovno tokom procvata neoklasicizmatokom XVIII i XIX stoljeća u Evropi i objema Amerikama.

Porijeklo Grka

Vjeruje se da su Grci krećući se prema jugu doselili na grčko poluostrvo u nekoliko valova početkom kraja III stoljeća p.n.e. a zadnja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko 1100. godine p.n.e. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do VIII stoljeća p.n.e. naziva se "mračnim dobom" jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni. Historija stare Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog koji je umro 323. godine p.n.e. Nakon toga slijedi doba helenističke Grčke.

U pregledavanju izvora iz historije stare Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki historičari i politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su naorčito ugledni Herodot, Tukidid, Ksenofon, Demosten, Platon i Aristotel, bili su uglavnom Atinjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Zato znamo daleko više o historiji i politici Atine od bilo kojeg drugog grčkog grada i njegove historije. Osim toga, ovi su se pisci usredotočili gotovo isključivo na cjelokupnu političku, vojnu i diplomatsku historiju, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu historiju. Napor da se historija stare Grčke postavi na naučnim temeljima, dakle, mora biti uložen i u otkrivanje i otklanjanje pristranosti u datim izvorima.

Uspon Grčke

Grčka je u VIII stoljeću p.n.e. počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila imikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili feničanski alfabet grčkom i od oko 800. godine p.n.e. počinju se pojavljivati prvi takvi pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samostalnih zajednica (polis) čije su teritorije i oblik bili uslovljeni dramatičnomgrčkom geografijom: svako ostrvo, dolina i ravnica su odijeljeni od susjedstva morem ili planinskim lancem.

Kolonizacija

Tokom arhajskog perioda populacija Grčke je toliko porasla da njene ograničene obradive površine više nisu mogle zadovoljavati potrebe brojnog stanovništva (prema nekim procjenama, stanovništvo antičke Grčke se uvećalo za više od 10 puta u periodu od 800. do 400. godine p.n.e, odnosno od početnih 800.000 do 10-13 miliona^[1]. Stoga su Grci od oko 750. godine p.n.e. započeli širenje u svim smjerovima koje je potrajalo 250 godina tokom kojih su osnovali brojne kolonije. Na istoku se prvo kolonizirala egejska obala Male Azije, a onda Kipar i obale Trakije, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizacija dosegla sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španija. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradoviSirakuza, Napulj, Marseille i Istanbul su prvobitno bili grčke kolonije, redom: Syracusa (Συρακούσαι), Neapolis (Νεάπολις), Massilia (Μασσαλία) i Bizantion (Βυζάντιον).

Do VI stoljeća p.n.e. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezično područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali ali su često ostajali povezani s njima trgovačkim vezama i religijom. Grci su se i u domovini i u inostranstvu organizirali u nezavisne zajednice, pa je grad - polis bio osnovna jedinica u grčkom sistemu društveno-političkog i vojnog organizovanja.

Ove kolonije su odigrale važnu ulogu u širenju grčkog uticaja po cijeloj Evropi a također i uspostavljanju trgovačkih ruta sa međusobno često veoma udaljenim polisima a to sve je opet doprinijelo razvoju ekonomije antičke Grčke.

Socijalni i politički sukobi

Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv "kralj" (gr. Baσiλeωσ, basileos) za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te riječi. U unutrašnjosti zemlje, uvijek blizu obradivih površina, malen sloj zemljoposjednika je imao moć. Oni su oblikovali ratničku aristokraciju boreći se često u malenim međugradskim ratovima oko zemlje. Međutim, uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko 680. godine p.n.e.) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od 650. godine p.n.e. pa nadalje, aristokracije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (tyrranoi), riječ koja nije imala današnje značenje za okrutne diktatore.

Do VI stoljeća pojavilo se nekoliko dominantnih gradova. To su bili: Atina, Sparta, Korint i Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atina i Korint su postali i glavna pomorska i trgovačka sila.

U Sparti se aristokracija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650. godine p.n.e.) koji je dodatno očvrsnuo njezinu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s Korintom i Tebom.

Suprotno, u Atini je monarhija zabranjena 683. godine p.n.e, a Solonove reforme uvele su poluustavni sistem aristokratske vladavine. Aristokrate je zamijenila tiranija Pizistrata i njegovih sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni, Klisten je utemeljio prvu svjetsku demokratiju (500. godine p.n.e.) u kojoj je vlast imalo vijeće svih muških građana.

Grčko-perzijski ratovi

Grčki gradovi u Joniji (današnja egejska obala Turske) koji su uključivali velika središta poput Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost i došli su pod vlast Perzijskog Carstva sredinom VI stoljeća p.n.e. Grci su 499. godine p.n.e. podigli Jonski ustanak, pa su Atina i neki Grci pristigli u njihovu pomoć.

Perzijski Veliki vladar, Darije I, ugušio je 490. godine p.n.e. pobunu jonskih gradova, poslavši flotu da kazni Grke. Perzijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vođstvom atinskog vojskovođe Miltijada porazila u bici kod Maratona. Pogrebni humak atinskih poginulih boraca još uvijek se može vidjeti na Maratonskom polju.

Deset godina kasnije Darijev nasljednik Kserks I poslao je kopnom puno veću silu. Spartanski kralj Leonida zaustavio ga je kod Termopila. Leonida je ipak bio poražen, a Kserks je nastavio napredovati prema Atici gdje je osvojio i spalio Atinu. Atinjani su još prije napustili grad sklonivši se na ostrvu Salamina i pod vođstvom Temistokla su 480. godine p.n.e. porazili perzijsku mornaricu u bici kod Salamine. Godinu dana kasnije Grci su predvođeni Spartancem Pauzanijem porazili perzijsku vojsku kod Plateje.

Atinska mornarica se tada okrenula progoneći Perzijance iz Egejskog mora i 478. godine p.n.e. Atinjani su zauzeli Byzantium. Dok su napredovali, stvorili su Delski savez u kojem su bile sve ostrvske i neke kopnene države. Savez je nazvan po svetom ostrvu Delu na kojem se čuvala zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga u izolaciju dopuštajući Atinjanima da postanu pomorska i trgovačka sila kojoj nije bilo premca.

Grčko-perzijski ratovi su najavili prevlast Atine u grčkim odnosima. Atina je bila neupitan gospodar mora i također vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njezinim ozbiljnim protivnikom. Vodeći državnik tog razdoblja bio je Perikle koji je iskoristio porez koji su plaćali članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atine. Do sredine V stoljeća p.n.e. Savez je preimenovan u Atinsko Carstvo, simboliziravši prijenos zajedničke riznice s Dela na Partenon 454. godine p.n.e.

Bogatstvo Atine je privlačilo mnoge talentovane ljude iz svih dijelova Grčke te je također stvorilo bogati sloj ljudi koji su postali pokroviteljiumjetnosti. Atinska država je podupirala i nauku i umjetnost, naročito arhitekturu. Atina je postala središtem grčke književnosti, filozofije i umjetnosti. Neka od najvećih imena zapadnjačke kulturne i intelektualne historije živjela su u Atini tokom toga razdoblja: dramatičari Eshil,Aristofan, Euripid i Sofokle, filozofi Sokrat,Platon i Aristotel, historičari Herodot, Tukidid i Ksenofon, pjesnici Simonid i kipar Fidija. Grad je postao, po Periklovim riječima, "škola Helade".

Ostale grčke države u početku su prihvatile atinsko vođstvo u nastavku rata protiv Perzijanaca, ali nakon pada konzervativnog političara Kimona 461. godine p.n.e, Atina je sve više postajala sila sa očiglednim imperijalističkim pretenzijama. Nakon grčke pobjede u bici kod Eurimedonta 466. godine p.n.e, Perzijanci više nisu bili prijetnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali istupiti iz saveza, ali su ipak bili prisiljeni pokoriti se. Nove atinske vođe, Periklo i Efijalt, dopustili su da se odnosi između Atine i Sparte pogoršaju, pa je 458. godine p.n.e. izbio rat. Nakon nekoliko godina rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza (Sparta i njeni saveznici). U tom periodu (oko 450. godine p.n.e.) je vjerovatno zaključen i tzv. Kalijin mir između Grka i Perzijanaca, nakon bitke kod Salamine na Kipru u kojoj su se posljednji put sukobile njihove vojske.

431. godine p.n.e. ponovo je izbio rat između Atine i Sparte i njenih saveznika. Povod ratu bio je spor između Korinta i jedne od njegovih kolonija, Korkire, u kojem je Atina posredovala. Pravi uzrok bilo je rastuće nezadovoljstvo Sparte i njenih saveznika zbog atinske prevlasti u grčkim poslovima. Rat je trajao 27 godina, dijelom zbog Atine koja je kao pomorska sila imala prevlast na moru i Sparte koja je kao najjača kopnena sila pobjeđivala na kopnu.

Spartanska početna strategija bila je invazija Atike, ali su se Atinjani sklonili iza svojih čvrstih zidina. Tokom opsade u gradu je izbila kugakoja je uzrokovala velike gubitke, a od koje je stradao i sam Periklo. U isto vrijeme atinska mornarica je iskrcala vojsku na Peloponezu, te je pobjedila u bitkama kod Naupakta (429. godine p.n.e.) i Pila (425. godine p.n.e.). Takav način ratovanja nijednoj strani nije uspio donijeti odlučujuću pobjedu, pa je nakon nekoliko godina dugog ratovanja umjereni atinski vođa Nikija zaključio Nikijin mir 421. godine p.n.e.

Neprijateljstvo između Sparte i atinskog saveznika Arga je ipak dovelo do nastavka borbe 418. godine p.n.e. Sparta je porazila združene vojske Atine i njezinih saveznika kod Mantineje. Nastavak borbe doveo je radikalnu stranku, koju je vodio Alkibijad, ponovno na vlast u Atini. 415. godine p.n.e. Alkibijad je uvjerio Atinsko vijeće da pokrene glavni pohod protiv Sirakuze, peloponeskog saveznika na Siciliji. Pohod je bio potpuni promašaj i ekspedicijska sila je izgubljena. Nikija je zarobljen, a Alkibijad je otišao u progonstvo. To je bila prekretnica u ratovanju.

Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atinsku pomorsku silu, te je pronašla odličnog vojskovođu Lisandra koji je iskoristio prvi strateški potez zauzevši Helespont, izvor atinskog uvoznog žita. Pod prijetnjom gladi, Atinjani su poslali svoju preostalu mornaricu da se suoči s Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama 405. godine p.n.e. Gubitak vlastite mornarice značio je moguću propast Atine. Zato je 404. godine p.n.e. Atina zatražila mir, a Sparta je to uvjetovala očekivano teškom nagodbom: Atina je izgubila vlastite zidine, mornaricu i sve prekomorske posjede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Atini.